Keramika

Kičin je danas najizrazitiji predstavnik poslijeratne generacije naše keramike. Potpuno se posvećuje toj disciplini likovne umjetnosti, u kojoj će izraziti osjećaj za materiju zemlje i maštovitost. U njegovom opusu sadržano je nekoliko stilskih i tematskih celina koje su odraz istraživačkog, kao i radosti bavljenja tom umjetnošću. Početno se oslanjao na folklornu baštinu naše keramike da bi s vremenom posegao za svijetom primitivnih kultura, posebno iz bogate riznice afričke umjetnosti (svjetiljke maske, antropomorfne posude...). Taj dodir s primitivnim kulturama razbio je u njemu i posljednje forme naše naslijeđene tradicije, potpuno ga oslobodio i produbio mu osjećaj za vezu materijala i forme.

Njegove posude poprimaju najslobodnije oblike uravnoteženih linija i izrazitih skulpturalnih kvaliteta potpomognutih glazurnom ponhromijom. Stupanj toga razvoja predstavljaju posve slobodno zamišljene lagane i vedre dekorativne plastike. Analogno tom bogatstvu plastičnih formi njegovi tanjuri donose istu slobodu i maštovitost u liniji i boji.

U vječnoj potrazi za funkcionalnošću i ljepotom stvarao je osebujan svijet dekorativne plastike, koja se doimala za ono doba izvanvremenskom. l unutar toga opredijelio se i za čiste i za apstraktne oblike, čas dajući prednost jednima, čas drugima. Vrlo smjelo eksperimentira s glazurama i neoglazurnim bojama, a posebnu originalnost na površini postiže visoko pečenim kraklejima koji poput mreže ispunjavaju pukotine na glazuri, nastale prilikom pečenja, što sve stvara posebnu draž na površini.