Hrvatska umjetnička keramika ima bogatu i opstojnu tradiciju, koja je ugrađena u opću baštinu europske keramičarske produkcije. Jedan od njih je i Milan Kičin, keramičar koji je od početka pedesetih godina ugrađivao svoje stvaralaštvo u maticu najizvornijih vrijednosti oblikovanja u ovom specifičnom umjetničkom mediju.

Istovremeno pjesnik, slikar, skulptor i grafičar. Kičin je sve svoje mnogostruke sposobnosti priredio isključivo keramičkoj formi i njenom oživljavanju, pokazujući uvijek nove i raznovrsnije mogućnosti keramičkog izraza. Keramoplastički artefakti Milana Kičina vrlo određeno ga impostiraju u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti jer vjerodostojno svjedoče o poetološkim tendencijama toga vremena i njegovoj nedvojbenoj originalnosti.

U svome dugogodišnjem radu, Kičin je prošao kroz nekoliko zanimljivih razvojnih faza, koje su prikazane sa karakterističnim, najčešće muzejskim primjerima. Od stipendije u Finskoj 1958.g. uočavaju se predestilirani utjecaji narodnog folklora, prekolumbijanske umjetnosti i crnačke plastike, praćeni odgovarajućim primjenama keramičkih tehnika: zgrafita u angobi, patinirane terakote i slikanih glazura bez kraklea. Vremenom, Kičin prelazi na stalnu upotrebu glazurnog kraklea (rijetko dragocjene keramičke retrospektive), inače tipičnog za Zagrebačku keramičku školu. Oblici su postali sve apstraktniji i slobodniji u stilizaciji, boje prefinjenije, a krakle se negdje udvostručavao.